hr

ATENA 2009-2013-2024.

Među Bogovima plešem, čuvaju me sile jake, cvrčci me uspavljuju i bude, samo imam san, budućnost nemam, a nikada nisam sretnija bila, pa nek bude što bude.

Moji prvi dani u Ateni.

Razmišljam o Bukowskom i o svim onima što su radili nista sa životom, razmišljam o mogućnosti posla ovdje u Grčkoj, o mogućnosti o(p)stanka i samim time o mogućnosti nekog drugog života. Razmišljam o potencijalnoj ljubavi i o mogućoj sreći. Razmišljam što će donijeti sutrašnje jutro sutrašnji dan sutrašnje (ne)iskustvo, sutrašnji zalazak sunca. Radujem se kao malo dijete. Jer konačno živa sam.

Moji prvi tjedni u Ateni.

Možda sutra pronađem stan. Možda ovdje ostanem dulje nego li sam planirala. Možda sam ovo čekala svo ovo vrijeme. Možda večeras opet čujem Zaz ali ovaj put iz daljine Lycabbetus kazališta. Možda je sve ovo samo san. A možda je i stvarnost. Puno sam radila u kuhinji. Dobila sam 5 eura u napojnicama. Danas opet ništa plaćeno, po dogovoru. Ali dovoljno. Dovoljno da mi ostane malo nade. I radosti. Čim gledam Amstel na stolu polupopijen, znam da zaslužujem biti sretna tamo gdje želim biti.

Moji prvi mjeseci u Ateni

A sada sam u sto pitanja i problema i odgađam otići u kafić tražiti svoje vlastite novce koje duguje, odgađam pričati sa šefom, odgađam razmišljati. O tome da nemam para za platiti stanarinu i režije. Ne zamarati se činjenicom da sam podigla sve pare s kartice i došla ovdje s novcem za školarinu za grčki jezik koji sam potrošila. Ostalo mi je još 13 eura. I sad se pitam, kako ću kupiti wc papir uloške i hranu, od čega ću živjeti, kako cu uplatiti grčki jezik na fakultetu, kako ću ostati ovdje svo to vrijeme___ i toliko mi je toga u glavi da ne čujem ništa od silnih bubnjeva a ludim jer pitanja i sumnje i priče iz prošlosti  i budućnosti se isprepliću a ja ne znam kako se nositi sa svime time. Što će biti sutra, hoću li biti sretnija, hoću li biti pametnija_ .... (nedovršeno)

Sedam godina u Ateni

Život se dijeli na postignuća i na uspjehe. Za mene je postignuće steći diplomu, posao, unapređenje, stan, partnera, muža, dijete. Ja gotovo ništa od toga nisam postigla.

Za mene je uspjeh sto sam otišla u drugu državu bez imovine, čistila wc-e u kafićima i prala suđe u tavernama, studirala i naučila grčki, upisala fakultet za arhitekturu unutrašnjosti i dizajn koji nisam završila ali sam toliko toga tamo napravila i napredovala, objavljivala radove i tekstove, naučila o umjetnosti i o sebi, i konačno u tome našla ono što mi je najviše nedostajalo: samopouzdanje.  Moj uspjeh je što sam prije 7 godina u Osijeku napisala što želim, i gotovo sve sam ostvarila danas. Da živim u Ateni u stanu s balkonom, da pričam i pišem grčki jezik i da imam psa. I da stvaram. Da stvaram. Zauvijek.

11 godina u Ateni

Kažu da kada te neko mjesto posebno vuče, to je zato što se tvoja srodna duša nalazi tamo i vaša je priča već ispričana. Tražila sam ga tolike godine. Ljudi su mislili da sam navikla biti sama samo zato što su oni navikli vidjeti me samu. Puno sam puta čula, ma ti si jaka ti ćeš to izdržati, a nikada mi nisu dali izbora da budem slaba.

Osjećam da sam počela živjeti u trideset i petoj. Konačno sam našla svog čovjeka. Svoj mir i svoj dom. Siguran zagrljaj. Život je i dalje borba. Ali se borimo zajedno.

_________________________________________________________________

NEGATIVNI KAOS ili Kako sam pobjegla od rata

Sjećam se izbjegličkog kampa u Njemačkoj gdje smo završili kada nas je mamina sestrična izbacila iz njihove kuće. Tri djevojčice su nas gledale s prozora isto onako kako sam ih ja gledala onaj dan kada su jele silne čokolade koje nikada prije nisam vidjela, zamišljajući kako je Duplo fino i slatko dok je moja majka plakala.

 Sjećam se da smo spavali u sobi s puno ljudi s metalnim krevetima na kat i da smo dijelili posteljinu s pepito kariranim uzorkom. Podsjećala me na kockice našeg grba. Sjećam se jedne ciganke koja je prala neoguljenu bananu i pomislila sam si da možda mi to radimo krivo.  Tada mi je nedostajala špajzica bakine kuće koja nam je glumila bunker jer se nismo imali gdje skriti. Nedostajao mi je taj krevet koji je jedva stao između zidova, gdje sam pravila one končane narukvice prijateljstva sanjajući kako ću jednoga dana postati dizajnerica.

Sjećam se onoga dana kada nam je granata pala u dvorište, i zvuka opće opasnosti, svaki dan, onaj zvuk koji me natjerao da se bojim grmljavine i da ne podnosim zvuk školskog zvona. To je jedan od razloga zašto sam ostavila posao učiteljice. Bilo je to previše za prisjećati se svaki dan. Moj dida se nije pomaknuo sa svoje stolice do prozora, nije se nikada skrivao. Rekao je, ako trebam otići, neka bude. Otišao je tri godine poslije od raka, baš kao i moj drugi dida mnogo godina ranije.

Sjećam se dana kada je tata došao po nas u Njemačku da nas vrati u Hrvatsku jer je rat navodno završio. Baš sam bila našla prijateljicu, jednu Mađaricu s kojom sam se ljuljala na traktorskoj gumi u parku i pričala, samo ne znam koji jezik.  Sjećam se pisama koje moja mama i dalje skriveno čuva, u kojima sam pisala Tata AJ LAV JU, pitajući mamu jesam li ja razlog sto nas je tata ostavio. Rekla sam da ću biti dobra da bude ponosan na mene i da se vrati. Nisam mogla razumijeti može li osoba voljeti više svoju domovinu od svoje obitelji. Nitko ne zna s kakvim demonima se ti ljudi bore. Jedino što znam iz rata jest da je mladi Curica umro mom tati na rukama od granate, i tata krivi sebe što ga je taj dan stavio 13. na listu. O tome se ne priča. O tome se ne razmišlja. Zato imaš moć represije da ono tužno zatvoriš u najdublju ladicu svoje podsvijesti.

Ali onda te prošlost i dalje proganja: u obliku skolioze, operacije kralježnice, grmljavine, dječje igračke pištolja, njemačkog jezika, traktorkse gume, hrvatskog grba, policije, izbjeglica i imigranata. Vješto izbjegavajući svako pitanje o ratu, politici i napetih odnosa između nacija, ipak te na kratko vrate. I onda se brzo natjeraš razmišljati pozitivno. Natjeraš se ignorirati sve oko sebe, da bi zaštitio svoju dušu i sačuvao metalnu sabranost, ili ono sto je od nje ostalo. Odlučis kako je došlo vrijeme da budeš glup kako bi mogao biti sretan.

Dopustila sam si da se smijem srcem i očima, da budem sretna zbog uspjeha drugih ljudi i da dijelim i širim ljubav i sreću na najbolji mogući način. Ako to znači ignorirati svu prošlost, tugu, povijest, bolest, zavist, ljubomoru, neuspjehe, bijedu, vijesti, medije, probleme, politiku, neprijateljstvo, siromaštvo, svu NEGATIVNOST oko mene, neka bude tako. Nemojte nikada više podcjenjivati sebe. I, najvažnije, budite zahvalni, uživajte u malim stvarima i imate razlog da svakog jutra izađete iz kreveta, iako znate da su neki ljudi uskraćeni za taj luksuz. Možda ćete jednoga dana shvatiti zašto sam odlučila otići. Zašto sam morala otići. Jer nisam mogla ponovno umrijeti.

Atena je sada moje skrovište, moj antidepresiv i moj spasitelj. Ali i ona je ispunjena tužnim pričama i licima čije oči više ne sjaje. I ona ima mnogo taverni sa stoljnjakom kariranog kockastog uzorka, koje vraćaju potisnute uspomene čak i u najsretnijim trenucima ove sadašnjosti koju nazivamo život.

________________________________________________________________

POZITIVNI KAOS, 2019
Kaos je biti budan u 3 sata ujutro jer si previše opsjednut radeći nešto.
Kaos je u gradskim svjetlima, prometu i prelijepoj gomili ljudi koji oživljavaju mjesto.
Kaos je u betonskim građevinama i jednobojnim krajolicima, kad ne znaš jesu li svjetla u zgradi još uvijek upaljena jer ljudi spuštaju prozorske roletne.
Kaos je u stvaranju ideje, bez obzira koliko dobra ili loša, tvoja je tvorevina. Čak i ako si ju ukrao od nekog drugog.
Kaos je u suvremenoj umjetnosti, u konceptualnoj umjetnosti. Što je jednostavnije, toliko će to ljude više uznemiriti, pa će oni ili razgovarati o tome pretvarajući se da su pametni intelektualci ili će jednostavno reći: Ne razumijem. Ovo nije umjetnost.
Kaos je tvoje mjesto u srcu koje možes nazvati domom.
Kaos je kada si opsjednut jednom bojom, ili jednim zvukom, ili jednom osobom.
Kaos ne znači da nisi minimalist, to samo znači da to prilicno dobro kriješ.
Kaos je praznina koja je rodila Kronos, Zemlju i Eros

Moj kaos je moja Atena. Bila je moja ljubav na prvi dodir. Zagrlila me i otada sam je zaboravila pustiti. Pet godina sam žudila za njom razmišljajuci kako mogu voljeti nešto što ne znam, nešto čudno, nešto strano. Ali ona mi se uvukla pod kožu toliko snažno da bih maštala o danu u kojem bih se vratila i nikada više ne otišla. Znala sam da je to mjesto na kojem bih mogla biti više ja nego ikad prije. Bila je to najjača veza s nečim transcendentalnim, čak metafizičkim.
Nisam je odabrala ja. Ona je izabrala mene. Prije šest godina odlučila sam se vjenčati s njom i prihvatiti sve što ima za dati, ali i ostaviti sve ono što sam morala odbiti i žrtvovati za nju. Čak i kad mi nije bila tako draga, i dalje bih je voljela. Čak kad sam bila povrijeđena ostavljena ili prazna, nikad nisam bila slomljena. Svakog dana me podsjeća da se snovi ostvaruju. Uvijek me iskušava, istovremeno me čini jačom. Nikad mi ne bi dala više nego što bih mogla podnijeti. Ona u moj život dovodi ljude koji mi pomažu na putu i sve nas povezuje i dodiruje neka nevidljiva nit.

Kaos u ovom gradu je najljepši kaos koji sam ikad srela. To je moj kaos moje sreće. Kretanje, promjena, nestabilnost u pokretu. U mješavini buke i žamora pronašla sam svoj dio mira. U betonu i cementu pronašla sam svoju kreativnost. U tom neprestanom užurbanom načinu života pronašla sam svoje opuštanje. Osviješćuje me svaki trenutak, čak i kad se osjećam teško, sretna sam što mi čuva leđa.
Sada je povremeno napuštam. Radim negdje drugdje, postala sam svjetski putnik, šest mjeseci na cesti. Omogućuje mi da radim ono što volim, da je ostavljam i pratim svoju drugu strast. Ali svaki put kad odem, to je samo razlog više da se vratim. Jer sto više vremena provodim s njom, više mi nedostaje. Ona je moj one night stand koji želim imati zauvijek.

I ona je jedina koja ne čini da moje srce osjeća ... φυγή.*

*/figi/ imenica od glagola ići u grčkom jeziku otprilike znači stanje odlaženja, kada ili od nečega želiš otići ili se nečemu želiš vratiti.

_______________________________________________________________

SLIJEDI SNOVE 2009

Što to uopće znači??? Što ti srce govori? Je li to ono pravo, je li to dobro, je li moralno, je li normalno, je li pravedno, i na kraju krajeva, isplativo? Moje srce mi još nije reklo koga trebam voljeti, koji posao raditi, moje srce ne zna. Ali zna gdje trebam živjeti. Za čime treba ići. Samo na jednom mjestu. Među Grcima među strancima u kaosu događanja među anarhistima među sokratovcima među umjetnicima, među drukčijima, među tuđima, među svojima. Ne bilo gdje u Grčkoj, vec u Ateni. Tamo me kozmička sila vodi i tamo se želim dugo zadržati. Možda pođe po krivu. Ali možda bilo gdje pođe po krivu. Tamo trebam otići. I moram probati uspjeti ili propasti. I onda ću znati zašto.  

______________________________________________________________

FENIKS 2010

Možda uspjeh treba biti zakašnjen, kako bi čovjek bio zahvalan što je stekao svojom borbom cijeloživotnom. Ja ću čućati u tuđoj sjeni, ali kada se uzdignem, znati ću kako sam ustala, i svaki sljedeći put kada budem počela padati ja ću se dočekati na noge jer biti ću spremna. Na poraze spremna očekivati ću uspjeh, vježbati ću strpljenje i maštati o nekom ljepšem danu, ali opet svaki ovaj dan ću zaključiti sa nečim dobrim i ići ću  u krevet sa sretnom mišlju. Djelovati ću kako bih postigla želju srca, ali ako moje djelovanje ne bude dovoljno za ostvarenje cilja, neću pripisati poraz sebi i svojim nesposobnostima već takvim okolnostima koji me zele spriječiti da postignem želju svoga srca. Okolnosti mi sada idu u prilog, samo moram čekati. Da nam Europa otvori granice i da krenem. Da dobijem pravo ostati, jer ipak se želim preseliti u stranu državu u strani grad i prvo naučiti jezik a onda studirati na račun druge države, sto je vrlo besmisleno ako i nemoguće. I nemam zaradu i zaleđe za moje fix ideje i gluparije kako kažu. I dobro je daje tako, jer vrijeme je da se naučim nekim stvarima u životu. Sama.

Ako moja masterska diploma ne bude važeća u grčkoj, neka je, svejedno ću je dobiti uskoro, a u svijet mogu kročiti bez ikakve dodatne obuke, jer škola me ne može naučiti kako se izboriti za sebe i od ničega postići nešto, od nikoga postati netko, onda kada nemaš svoju grančicu spasa i nekog da te izvuče i pomogne. E zato dragi moji, idem ovaj puta težim putem jer moj spas se nalazi u promijeni sredine i novog početka, gdje nemam ime prezime identitet i gdje ću sama stvoriti sebe, jer ću čekati i čekati, ali kada dođe moje vrijeme, biti cu spremna. I onda cu pokušati. I ako uspijem, sama ću sebe pobijediti.

________________________________________________________________

FIX IDEJE 2011

Samo želim da mi je obitelj zdrava i da su mama i tata dobro, ne želim da ih moje nezadovoljstvo razdvoji i da ih moja melankolija uništi. Grozno mi je gledati njih kako gledaju mene a ne mogu mi pomoći i to ih razara. Najbitnije da si sretna. Da ti sredimo posao da radiš u školi i šta ti fali. Samo da ti izbijemo iz glave silne hireve koji te muče godinama, bili bi najponosniji. Kakav studij umetnosti, kakva putovanja. Kakva Atena. Misliš li daje drugdje bolje? Kako ćeš mirovinu zaraditi?

Nadam se da ju neću ni morati dočekati, jer ako me sada toliko bole leđa, kako će situacija biti s godinama. Ne želim ostariti umorna. Ti Bracika znaš moju najveću životnu želju, i već se godinama pripremam za to, ali kako to postići bez ičega? Da živim u ateni, da imam svoju trgovinicu ili hotel, da u Ateni pravimo tematske večeri, da prodajem nakit i svoje rukotvorine, da netko želi platiti moj rad a ne mu se samo diviti, da moji umjetnički radovi završe u galerijama, i da se smijem svim srcem jer srce bi mi bilo na mjestu. Samo dok ovo pišem srce mi poskakuje od uzbuđenja, zamisli kako bi to bilo živjeti.

Ako Atena ne uspije, bože moj, morati ću naći načina da joj se vratim. Mogla bih ići na brod. Uložiti šest mjeseci lošeg života za šest mjeseci života u Ateni.  Moram naći načina da zaradim novac kojim ću kupiti svoju slobodu, jer ovdje ju neću naći, niti novac sa ovakvom situacijom. Dosta mi je gledati tužne priče, slušati negodovanja i prihvaćati da nas veliki potkradaju a mi kao sitne ribe hrlimo u raljama kita, ili bolje morskog psa. Gadi mi se sve i sama se sebi gadim što mogu biti ravnodušna prema svemu. Kako ništa ne poduzimam povodom svoje budućnosti. Kako radim u školi na pola radnog vremena i pokušavam uštedjeti mizerne eure da barem još jednom u životu odem tamo gdje želim biti.

I onda slušam priče od ljudi koji znaju ljude koji su otišli i nešto si sami stvorili, koji nisu imali zaleđe roditelja i novac na kartici i koje nisu povlačili za rukice i držali pod staklenim zvonom. Sve to slušam i ne vjerujem. Prvo što pomislim: oni su imali sreće. Nikada ne pomislim: oni su imali hrabrosti. Samo želim biti jedna od njih. To neće učiniti druge ljude ponosnim, ali će učiniti mene.

Ostaje mi brod. Onda bih si mogla priuštiti luksuz i platiti školu za umjetnost ili studirati dizajn. Mogla bih platiti umjetnost, iako je umjetnost neprocjenjiva, ali ona i nije za svakoga. Želim nemoguće. Ali prvo i dalje želim psa. Pa onda sve ostalo. Pričati čitati i pisati grčki. Stan s balkonom. I kreativan rad. Želim stvarati. I ljubavi malo želim. Ali ovog puta dati, ne samo primiti.

_________________________________________________________________

 SVRHA POSTOJANJA 2011.

Ovaj svijet nije za svakoga. Pomisliš li ikad: jesam li se rodio u krivo vrijeme, kada već nisam mogao birati ne roditi se uopće? Ona i dalje živi svoj isprazan život. Mora položiti zadnji ispit. mora završiti fakultet. Mora se zaposliti u školi. Mora se osamostaliti. Mora zarađivati za život. Mora morati nešto. Nakon toga preostaje umrijeti. Ne brini se, biti će vremena za osjećaj osjećanja. Jednom ćes opet znati kako je to. Valjda nećeš zaboraviti voljeti do tada.

Sve što imaš ili misliš da imaš, samo je poziv u pomoć i izbavljenje iz vlastite samoće. Sa svakim ostaje usamljenost. To ti nitko ne zna oduzeti. Nesposobni ljudi. Samo kad bi mogli. Samo kad bi znali. Kako zaboraviti. Kako ne osjećati. Mogli bi sve. Kakvi su to demoni s kojima se borim? Čime se hrane da toliko jačaju?

Mogu li si stvoriti novi svijet u gradu gdje me čeka život koji nisam stigla odživjeti u prošlom životu? Grad bogova u kojemu ću postati jedna od njih. Grad prošlosti u kojemu ću stvoriti svoju budućnost. Tamo gdje se mramor i beton sudaraju a opet tako blisko surađuju. Ruševni tužni grad koji i dalje stoji moćno i opire se  besmrtno. Gdje energija kola tijelom svaki put kada se pribliziš bilo kojem brdu, kao da te poziva: diši, diši suboko, i osjećaj, jer napokon si zaslužila.

NAĆI ČEŠ SVRHU POSTOJANJA U GRADU KOJEMU PRIPADAŠ.

_________________________________________________________________

NESTRUČNI ISPIT

Tako funcionira sustav. Samo klimaj glavom i radi ono što ti se kaže i kaži ono što ljudi žele čuti. Klimaj glavom i šuti kad pljuju po tebi. Imala sam svoje periode kreativnosti, gdje su nestali? Ostala je samo ludost koju ne znam usmjeriti kako treba. Kao da sam se iscrpila sa beznačanjim učenjem bezciljne teorije stručnih termina silne metodike metoda definicija zaključaka istraživanja. Bez iskustva bez prakse bez mogućnosti ispravljanja pogrešaka jer ih nećeš moći napraviti jer nemaš priliku.

Zašto neki misle da imaju pravo na moju sreću ili da imaju dužnost svoju sreću predati meni. Ne znam što je gore. Uzeti ono što nije tvoje ili davati ono što pripada samo tebi. Samo nešto moram imati jer tako moje srce i moj um surađuju, boreći se zajedno jedan protiv drugoga. Bila to Grčka ili neka druga Grčka, uvijek će tu biti slamčica spasa da prodišeš kroz mutnu vodu.

________________________________________________________________

PLES TIŠINE 2012

Uhvaćena sama sa sobom kako promatram uljne kapljice iznad svijeće kako se stapaju. Bilo ih je deset sada su ostale četiri. Spajaju se polako, igraju ples nježnosti približavajući se jedna drugoj. U pozadini svira Vangelis i podsjeća me na spokoj i mir u svakom čovjeku kojeg sam srela putem negdje. Ove stvari ne bih mogla nikome objasniti. Smješkam se besportrebno jer znam da će stvari sjesti na svoje mjesto, čak i ako nisu u odgovarajućem kalupu, prilagoditi će se već nekako. Drago mi je što šutim i razgovaram sa svojim mislima.

Mogla bih satima gledati kroz prozor bez da išta očekujem vidjeti. Mogla bih satima slušati tišinu izvana, zvuk valova sa laptopa, zvuk napajanja frižidera, zvuk otkucaja sekundi sata. Mogu slušati zvuk svoga disanja, svaki uzdah i izdah, pa iznova. Slušam zvuk upaljača zvuk izgaranja papira zvuk ispuhivanja dima, zvuk spuštanja staklene čaše, zvuk pokojeg auta sa ceste.

Mogu čuti zvuk u svojoj glavi koji mi kaže da će sve biti dobro, sutra ili neki drugi dan. Kaže mi da trebam ići spavati i čuvati ovu olovku za sutrašnji esej na stručnom ispitu. Kaže mi moj zvuk da i to ce proći kao i sve drugo. To je moj zvuk, valjda se zove savijest. Ja ga zovem stabilnim prijateljem.

_________________________________________________________________

BOLJE SUTRA

Nisam odustala od ljudi. Nisam odustala od sebe. Odustala sam od traženja. Jer sve što mislim da sam našla, ne znam kako zadržati. Naslikala sam sliku. Ali nemam volje napraviti novu. Ne mogu slikati, ne mogu šivati, ne mogu stvarati, ne mogu praviti nakit, ne mogu fotografitati. Moja kreativnost je zaspala. Čudno kako uopće mogu pisati. A i to je sada rijetkost da je uopće besmisleno pomisliti kako bi od toga nešto nastalo. Je li Tracy Chapman bila puna tuge? Ne možeš toliko glumiti u svojim pjesmama. Ili Janis Joplin? Je li umrla sretna puna euforije od posljenjeg dopa? Imala je divan osmijeh iza kojeg je skrivala svoju tugu sa kojom se borila. Jesu li svi oni bili depresivni? Ah, valjda svi jesmo depresivni, samo neki to otkriju na vrijeme. Živi brzo umri mlad budi lijep leš. Skrati si bol. Možda ću i ja umrijeti mlada. Kako god bilo, u srcu sam dovoljno ostarila, vrijeme je da me priključe na aparate. Da umjetno potaknu otkucaje mog srca jer to je valjda jedini stimulans koji mogu dobiti. Zaista, što potiče palpitacije mog srca kao u Amelie? Što mi donosi borbu za novi dan ako znam da će slijedeći biti jednako prazan kao i ovaj?

Nada. Nada da će doći ljepši dan. Dan promjene. Znam da nije to jedan dan kada će sve biti savršeno i gdje ću imati sve, ali tako ja zovem svoju budućnost gdje cu ostvariti želju svog srca. Dan bez promašaja. Dan bez žaljenja. Dan za pamćenje. Dan za sjećanje. Dan u kreativnosti. Dan u Ateni.

________________________________________________________________

USKORO 2009-2013

Neću se smiriti. Neću prestati misliti o njoj. Neću prestati željeti ju. Prije ću pristati umrijeti nego li se odreći sna kojeg nisam doživjela samo zato što se to od mene očekuje. Jer to su moji hirevi, iskrivljene percepcije ludosti, samo sjeta, samo prolaznost vremena. Neću dopustiti da me to obuzme kao sto mi se dogodilo već prije, da zakočim tenutni život zbog nemogućnosti realizacije svog dugogodišnjeg plana.

Sada živim lijepo. Ispunjeno. Mirno i sretno. Dobro se osjećam. Jer u mislima je ona i znam da sam joj sve bliža. I zato cijenim svaki mogući trenutak ovozemaljskog da ga provedem u sreći i miru sa obitelji, prijateljima, djecom u školi i sa samom sobom. Kvalitetno vrijeme. Ali isto tako znam da neće niti jedan posao niti jedan čovjek niti jedna stvar to promijeniti i natjerati me da ostanem. Samim time bi izvršila opresiju prema samoj sebi. Ubila bih se iznutra, umrla bih psihički, isčeznula duhom, isčezla mislima, i još više se razboljela tijelom. Nitko me ne može zadržati, osim možda psa. Ali njega ionako nemam već godinama. Srce mi poskakuje od sreće kad shvatim da ću jednog dana možda pričati grčki i imati s kim to dijeliti. Jednom. Uskoro. HOW SOON IS NOW?

_________________________________________________________________

ODLAZAK – PUTOVANJE - DOLAZAK

ODLAZAK \  Valencija, Španjolska, 2010.

Bojim se. Kraja. Novog početka. (...)

Strah se liječi strahom. Moj je sve veći.

Ali sretna sam u svom strahu.Sretna sam u isčekivanju novoga. Nepoznatoga.

Ovo je moje vrijeme. Ovo je moj život.

Svaka cigareta izgara polako, a nestane brzo.

Trenutak je to u vječnosti jedne cigarete. Njezin život se troši zbog nekog drugog.

Ona umire za tebe.Ona ti se daje potpuno, a za sobom ostavlja gorak okus.

I ostaje zauvijek u tebi. Ubija polako.

 

PUTOVANJE \ Osijek, Hrvatska, 2012.

Jedina riječ koja ne postoji u mom rječniku jest zauvijek.

Sama pomisao da je nešto vječno i stalno tjera me na muku,

potiče osjećaj nemoći i beznađa, gotovo ludila.

Ako je nešto vječno, znači da nema kraj pa čemu onda truditi se održati ono što ti ionako ne može pobjeći.

I onaj matematički znak za beskonačno je toliko uvrnut i toliko savršen,

Ali i njega da bi napisao, moraš imati početnu i završnu točku. Moraš imati kraj.

Jer bez kRAJA nema ni raja.

Bez kraja jednog životnog razdoblja ne možeš započeti drugi. I tako ciklički u krug.

 

DOLAZAK (u nedostajanju Atene) \ Osijek, 2013. *

Sjedim sama pored vlakova, vozni red me ne zanima. Kiša se javlja u intervalima, ali život se i s njom nastavlja.

Žena ulazi s kišobranom, čovjek izlazi bez kišobrana.

Čudno, kako se neki pripreme za kišu, neki ju pokušaju izbjeći, a oni treći ju prihvate. Neki nose velike kofere na kotačiće dok drugi ulaze u vlak bez imovine, bez pripreme. A možda samo takvi znaju gdje idu. (...)

Kiša je prestala a s njom i žamor ljudi. Kako došli, tako ošli. Možda je vrijeme da krenem dalje. Da se vratim kući, tamo gdje me čekaju. Hvala ti što si provela ovu kavu sa mnom. Iako to ne znaš, bila si prisutna.

Pitala sam tišinu kada će mi odgovoriti, a ona je rekla: Budi uporna.

*tekst DOLAZAK je objavljen na hrvatskom i grckom jeziku u casopisu za poeziju Tsakmak, dvojezicno izdanje. Κικέρτα-κατίμ: prijevod sa hrvatskog na grčki jedne večeri dok je na Eksarhiji padao snijeg, okupile smo se nas tri.

_________________________________________________________________

TEBI

Odvedi me do ekstaze neslućenih užitaka, budi moj Daimon,

Pruži mi Dionizijsku opijenost, budi moja Stvarnost.

Ti si moj Apolon, ja sam tvoja Daphne,

Stavi lovorov vijenac u kosu i zadrži me posesivno za sebe.

Vojniče moj stasiti, govori ti Atena, brate moj prelijepi, govori ti Artemida,

Smjelo je to što činimo, neka Arahna i dalje tka mrežu svoju,

ali niti jedna neće proći bez metamorfoze dirne li u mene,

jer nitko ne smije otkriti moje mane i iznijeti mene golu na svjetlo dana.

Prevarit ću te kao što sam to učinila Akteonu.

Ostajem čedna u očima Tvojim, prijateljstvo nudim, svoje tijelo skrivam,

Postelja je samo moja, ne mozeš ju pronaći i prodrijeti u mene.

Moje tijelo ogledalo ne pozna, ono pozna samo moju snagu i vještinu,

Ruke su moje spretnije od Tvojih, ulovit ću te zajedno sa divljači.

Oči su da gledaju, ruke su da dodiruju,

ali Tvoje oči i Tvoje ruke nisu dostojne mene,

Moja duša ne pozna pohotu i strast,

ali preponizna sam da te odbijem.

Probudi ono skriveno u meni poput Lete što leži u minulosti,

oslobodi me kukuljice,

daj mi krila da odletim u duševni Kaos što remeti svaki mir i spokoj koji se ukorijenio u meni.

Nauči me željeti, nauči me voljeti, nauči me živjeti.

Kada to savladam, onda ću ti uzvratiti.

Napuknut ću od strasti koju mi pružaš. Ili je to osjećaj nastao iz mene same?

Vodi me na putu ka samootkrivanju, ne dopusti da se ikada prestanem upoznavati,

Imaj oči pune čuđenja kao što ih ja imam za samu sebe.

Dovedi me do ekstaze neslućenih užitaka, budi moja Stvarnost...

*jedne veceri dok smo pili i filozofirali sa najjedinstvenijim profesorom filozofije, odlucio nam je dati karakteristike bogova, ali se nije mogao odluciti jesam li ja Artemis ili Atena. Tada sam vec pozeljela Atenu bez da sam ikada vidjela taj grad. Kasnije je rođena ova pjesma otpjevana za sve ljubavnike koje nikada nisam imala.

________________________________________________________________

151 km od Atene. 2013

Napuštam kucu od I. I krećem prema svom drugom domu. Table koju smo prošli poslije stajališta kaže: Athina 151. Sve sam blize. B. I E. me čekaju iako ubrzo odlaze na odmor. Njihova su vrata otvorena. T. me poziva da ostanem s njezinim roditeljima. Kakvi dobri ljudi, ucijek ću vjerovati da su ljudi prevenstveno dobri i da ce ti pomoći, da je zloba koja iz nekih izvire samo znak njihove slabosti. Ili možda oni nisu naišli na dobre ljude. Kada mi je na kolodvori konobar vratio 4 eura umjesto 14, trčala sam za njim  i tražila novce, čovjek je sigurno u žurbi bio ne želim pomisliti da je htio smuljati naivnu mutavu strankinju. Možda se samo začudio kad sam mu odgovorila na grčkom.

Ne mogu pisati sada, misli prebrzo lete, uzbuđenje me tjera da iskočim iz busa, ili da samo počnem vrištati od sreće. Nikada nisam vidjela autobusni kolodvor u ateni a željeznički kolodvor mi već nedostaje.

Čovjek ispred mog sjedala čita neku zbirku sa čudnim notama i sluša discman, discman! Čini se kao da su neki crkveni korali, pogotovo po načinu na koj pjevuši podsjeća na hodžu sa neke sarajevske minarete.

Sve je tako magično, osjećam priutnost dobrih duhova u zraku, anđela koji paze na mene. Cvrčci cvrče nesnosno a tako privlačno.

Jutro kad sam se probudila, našla sam svoju davno izgubljenu torbu. Bakina stara torba s kojom sam prvi put putovala u atenu prije pet godina. Kada sam ju izgubila pitala sam sve jesu li je našli ali odgovor je bio ne. Izgubio joj se trag ali nisam prestala vjerovati da je možda ipak kod mog prijatelja i da ju čuva.

Kada smo se kasno vratili opipala sam ju na svom koferu ali nisam mogla paliti vjetlo da ne probudim mamu njegovu. Jutarnji dan ju je obasjao suncem i isprva ju nisam prepoznala. Tako je stara i ofucana da je toliko izblijedila, ali I dalje je to moja bakina crna torba. Čak sada shvaćam koji je to znak bio da ne ponesen niti jednu torbu u Grčku, jer sam zadnji tren izvukla neku torbu iz kofera da spava kod kuće. Misleći da cu kupiti neku novu usput. Umjesto toga, pronašla sam staru.

Kakav  je divan osjećaj sjedinjenja s nečim što si negdje iza sebe ostavio ali nisi nikada zaboravio.

Ateno moja došla sam ti kući.

________________________________________________________________

STRANAC, 2013

Otišla sam iz zemlje i grada u kojem nedaj bože ako ti ide dobro, crko dabogda, a ako ti neide nikako, a zamisli meni je još gore! Gdje se raduješ tuđoj sreći sa figom u džepu i gdje licemjerje ne poznaje granice. Grad koji je postao malo selo sa jos šačicom ljudi koji su u njemu ostali. Gdje politika kolo vodi al ne zna se ko pije ko plaća, a i kad se zna ko plaća ono nešto što se organizira jednom godišnje, ni taj nije dobar. Gdje dobiješ zamjenu u školi na dva tjedna pa si sretan ko prase ali sramota te pogledat u oči drugima jer si i to preko veze dobio. Ali nakon jednog dana bude ti žao sto si i to prihvatio jer već razmisljaš o apaurinima. Gdje te stručni ispit pretvori u budalu, ako nisi toga i prije bio svjestan. Gdje ćeš uvijek biti nečiji sin brat otac ili bivši ili sadašnji. Ili ćeš biti majstor ili učitlelj Ili odvjetnik ili doktor. A čovjek ne moraš biti, pa i ako jesi, e baš si naivan. Ja sam ovdje nitko i ništa, i sretnija sam nego ikad. I sada kada gledam ljudima u oči znam da me gledaju kao stranca jer to i jesam i uvijek ću biti i ostati s ponosom. Ali bolje biti stranac u tuđoj zemlji nego li se osjećati kao stranac u svojoj.

_________________________________________________________________

Granice, 2014

Na graničnim prijelazima vidiš kako vrijeme stoji, kako nema napretka. Izlazim iz jedne zemlje, ulazim u drugu, a nema promijene. Dvojica su uhvaćeni sa krivim ili nedostatnim papirima, isti oni koji su tri puta pokušali ući u moj vagon sve dok nas kondukter nije zaključao. Nisam imala pristup wcu jer sam bila pod ključem ali sam čula buku i okretanje brave, lupkanje po vratima i nagle nervozne pokrete. Potom sam čula konduktera kako psuje kao kočijaš često spominjući mater. Isti onaj kondukter kojemu sam se prije obratila na grčkom da bi mi rekao ma me razumem te bre. Čujem ga na telefon kako objašnjava da je crkao osigurač u vagonu, ne zna kako i zašto ali eto nisu lampicu provjerili od nekidan.

Sad ja sjedim između svije granice i čekam da se smrači u 5 popodne jer smo mijenjali sat nekidan, i pitam se ne krećemo li jer su ona dvojica zadržana na ispitivanju ili je veća vjerojatnost da nam se otkači vagon zbog neke lampice. Sjedim i mislim si kako ću propustiti jutarnji bus za Osijek, jer ionako sam čula da očekivano vrijeme dolaska u Beograd 5:30 zapravo bude oko 7. evo vlak je opet u pokretu, a ja si mislim kako ću ionako stići u svoj prvi dom kad tad, ako sam čekala 11 mjeseci mogu još koji sat. Čekam da se smrači da isprobam ovaj kušet od kreveta što  sam si priuštila, jer nisam za džabe radila cijelo ljeto u taverni bez slobodnog dana. Pogled na planine između magle je najljepša razglednica koju ću si sama pokloniti, u nedostatku fotoaparata slikam vizualnu fotografiju i gledajući kroz prozor osećam da gledam neki nostalgični film na ekranu televizora koji nisam gledala od onoga dana kada sam napustila svoj Osijek.

_________________________________________________________________

DAN OBILJEŽEN MIRISIMA. 2014

U busu je mirisao blagi ženski parfem. U kantini našeg faksa je mirisala kava zajedno sa mirisom peciva. Zgrada filozofskog fakulteta je mirisala na novi namještaj. Hodnik u mojoj zgradi mirisao je na jelo sa mnogo začina. Lift je mirisao na dezodorans ili after shave. Na Axe ili Old Spice, miris pravog muškarca. Supermarket je mirisao na povrće. Moja soba miriši na štapiće od lavande i na mirisne svijeće. Moja koža miriši na losion s mirisom pamuka. Miris čistoće. Žvaka je mirisala na cimet. Atena je mirisala na mene. Ja sam mirisala na nju. Život je mirisao na sreću.

_________________________________________________________________

PRIČA O OVISNOSTI.

Snovi mi postaju stvarnost, a ja ih prihvaćam, ja se ne bojim, samo i dalje trenutke lijepe brojim, da se sa svojim demonima i dalje borim, s tobom uz tebe ili bez tebe, svejedno je teško, kad tako brzo srcu ti priraste netko, koga misliš da si već vidio u snu, a sad kad je stvaran nisi siguran da je zapravo tu. Prihvaćam tvoju prošlost koliko god mračna bila, jer znam da sam tvoje oči već odavno snila, tvoji postupci nisu bili bez greške i možda su ostavili posljedice teške, ali nekome je valjda lakše ići uzbrdo pješke, nego li se srozati u dubinu i vidjeti ništa nego prazninu, u tuđim voljenim očima, u bezličnim danima i noćima. Ne trebamo žaliti za ničim napravljenim ili propuštenim, trebamo maštati za životom opuštenim, nećemo sumnjati niti u sebe niti u druge ljude, nego ćemo se prepustiti, pa što bude da bude. Sam sebi možeš najveći neprijatelj postati, ako misliš da ćeš samo takvom destrukcijom opstati. I što god se u tebi mistično krije, shvaćam da ni sa kim ti osim s Njom ljepše bilo nije. Tvoja pojava me pomalo plaši a zapravo me moj strah straši, da u tebi se krije i vuk i pas, a ne znam što to znači za nas. Tvoja nesputana dobrota veća je od prosječnih života, od prosječnih ljudi u kojima se ništa radosno i neočekivano ne budi. Možda ćemo opstati strasno, i voljeti se javno i glasno, a možda nećemo uspjeti, možda ćemo čak oboje propasti, ali kako god nemojmo čekati do jutra da vidimo bolje sutra, već sada ovdje uživamo u trenutku danom i smatrajmo ovaj život jednim velikim novim darom.

Kada si se probudio nakon mnogo dana sna i ništavila, možda te je nova energija popravila, ona koja ti kola tijelom i zaustavlja ti noćne more, ta energija se novi život zove. Imao si mnogo, moć, novac, autoritet, žene, i prividnu sreću, a zapravo si živio u vlastitom smeću, u svom ovisničkom smradu u ovom oronulom gradu, sve ti je postalo trulo i zarazno a nisi vidio kako je sve prolazno, pa  i ti silni endrofini u tvojoj glavi, nagoviještali su da nešto ti ipak fali. Da ne možeš živjeti u lažnom snu, kada znaš da tvoja sreća nije zapravo tu. Sada tvoje misli lete moćnom snagom, možda baš zato što su se borile s vragom, koji je izgubio i bitku i rat, iako ne možeš nikada sigurno znat. Ali tebe je ono loše promijenilo na bolje, i sada možeš gledati kako se ljudi vole, i biti pomalo zreo u glavi i naučiti kako se mala radost slavi.

Govoriš mi da sam čudna i luda, ali ni ti nisi ništa bolji, pa vidjet ćemo tko u ovoj igri kome sudbinu kroji, tko ovdje drži u rukama konce, a tko ima polupane sve u glavi lonce. Tko upravlja kozmičkim silama, tko pleše u krugu sa dobrim vilama. Tko u svojoj glavi sluša glasnije pjesme, a tko pije zabranjenu vodu iz svete česme. Tko će se prvi okupati sa Lethom, a tko će slobodno lutati svijetom. Možda u ovoj igri pobjednika nema, ali osjećamo oboje da nešto se magično sprema. Možda pozitivno djeluje na naše živote, da utopimo se od silne ljepote, čak i ako ne uspijemo zadržati dah dovoljno dugo za opstanak, i ako isplivamo na površinu sa zatvorenim očima, znat ćemo da imali smo nešto čudno i ludo što nas je držalo budnima noćima.

_________________________________________________________________

 moji snovi,  Atena, Grčka, 2014.

(prevedeno sa grckog originala, pjesma objavljena na izlozbi na Filozofskom fakultetu)

sanjam da promatram nebo u ponoć i u podne kako se sunce pretvara u mjesec u zimi i ljeti.

da gledam kako oblaci plešu uz ptice,davajući im zagrljaje i poljupce.

bez glazbe, bez zvukova, snježnoplava pozornica sa višebojnim zidovima.

 

da čujem buku na ulici, da smiri žamor u mojoj glavi

da proizvedem kaos rođen prije mišljenja

sanjam da shvaćam i razumijem bez ijedne riječi

sanjam da pronalazim rješenje,

da upoznajem nešto što mi daje odgovor

 

odakle sam došla i gdje odlazim,

kad ću s ovim životom prestati.

što sam ja?tko sam ja? ako postanem ptica.

 

ako sam Golub sa trga, malen i veseo,

da susrećem svog partnera pored kipa skriveno.

 

Ako sam Vodomar* da ostavim svoj život za drugu dušu,

u vodu da utonem svoje srce sa litice,strašno

žudeći nešto opasno da me ubije na kraju.

 

ako sam Galeb da letim visoko i da nađem slobodu,

da se ne osjećam zatočen u kavezu, poput leša, smušen

 

da se ne bojim nikada

da sam u nedostajanju nikoga

da se ne sjećam ničega

kada se pretvorim u malenu pticu.

*Alkuonh, Alcyone, Halcyon, Kingfisher, Vodomar; ptica i mitsko biće

 ________________________________________________________________

KRONOS

Sporost vremena

Teče brzo

Prilagođena potreba

Za kontrolom uspomene

I energijom koja kola

Tvojim tijelom

Kada se sjetiš

I osjetiš.

 ________________________________________________________________

PLAČE SE U 4 ZIDA, 2014.

Radni dan bez slobodnog dana: 47. Prvi put nisam izdržala do kraja. Sat na crkvici na Plaki nije otkucao pola 12, već sam otišla ranije i u 11 sati navečer sjedim u svojoj sobici. I pišem. Jer pričati ne mogu čak i da imam s kim. Jer plakati ne mogu. Jer internet ne radi i skype traži neke šifre koje sam zaboravila. I jer ne mogu nikoga nazvati iz Grčke. I jer ne znam želim li uopće ikome objasniti ovaj osjećaj. Osjećaj one satrovske mučnine, tjeskobe, bespomoćnosti, temperature bolova i malaksalosti. A opet osjećaj nekog ispunjenja. Osjećaj nade. Osjećaj više sretan nego li tužan i razočaran. To je samo trenutni osjećaj bespomoćnosti. Što ne mogu biti živahna i poletna i iskazati svoju sreću i zadovoljstvo kakvo inače stvarno istinki osjećam u Ateni, u ovim i nekim drugim trenutcima.

Kompjuter je protiv mene. Tehnologija me živcira kao i uvijek. Sve me živcira večeras. A trebala bih uživati i biti radosna. Ali kad ne ide ne ide.  Toliko sam umorna. Svaki dan sam sve umornija. Treba mi jedan dan slobodno. Samo jedan. Sedmi tjedan bez jednog dana slobodno. Toliko sam u bolovima da se ne mogu koncentrirati ni sada. Ne mogu se smijati. Ne mogu pisati po crti pravilna slova. Ne znam hoću li moći ovo pročitati sutra u bilježnici. Toliko me sve boli. Četiri kave popijene, i ništa. Nisam ponijela na posao tablete za leđa jer sam se uvijerila da mi ne trebaju više, da mi neće nikada trebati jer ne želim da mi pristaju i gode još od operacije. I onda se uhvatim u trenutku da ne znam što da radim da ne vrištim od umora i bolova. I onda tražim depon (naš Lekadol) a oni imaju u taverni samo aspirin. Ma ne boli mene glava, ja sam pokočena i umorna i leđa otkidaju. Ma to ti je za sve, kažu oni meni. I popijem ja i čekam i čekam i mislim si sve ti je to u glavi pa se psihički uvjeravam da fizički bolovi ne postoje, a ono ništa se ne mijenja. I onda mi se opet vrišti. I ne mogu stajati. Ne mogu pričati s ljudima. Ne mogu ih pozvati na terasu. Ne znam ni pokret rukom napraviti kao inače, kamoli naći riječi pravilne. Ne znam pozdraviti niti na jednom jeziku a kamoli sročiti rečenicu. Čujem španjolski, ali ne dolaze mi one fraze tipa Hola! tenemos una terraza con vista a la Acrópolis, čujem njemački, ali ne dolazi mi iskrivjeni Guten Abend/ Wir haben eine wunderschöne Terrasse mit Blick auf die Akropolis... Ili po grčki καλησπέρα σας! είμαστε πάνω στην ταράτσα, ρίξτε μια μάτια...(čitaj: bla bla). Čak ne dolazi ni obični Good evening, this is our roof garden (picture shown).

Sve mi se zbrkalo. Ne mogu misliti. Ne mogu se ni kretati u jednome trenu. Mislim da ću se onesvijestiti. Oko pola 10 kažem šefu kako nisam sigurna mogu li ostati, mislim da moram ići kući. On odgovori pa idi ako baš moraš. Ja si mislim a stvarno jer ne mogu izdržati još samo dva sata, ajde popit ću kavu još jednu pa ću izgurati nekako. I onda brojim sekunde da prođu minute. 60x2, 120 puta moram doći do 60. I onda izbrojim do 60. A ono nije ni minuta prošla. Bit će da sam ubrzala. I onda poludim. I sjednem. I ustanem. I šećem i stojim na mjestu. I ništa ne pomaže. I onda odem u kupatilo plakati, pa čekam da prođe. I tako sjedim i mislim si ma izdržat ćeš ti to što si već dosad uspjela možeš i ovo. Ali sve sama ne vjerujem u svoje riječi. I izdržim još dugo sekundi, izdržavam i mislim si dobro mi ide. Ali sašilo me teško. I glava vrela i čelo vruće i vrtoglavica i glad i umor i bolovi i nesvjesnost okoline i ljudi. I ono tek pola 11. I kažem šefu molim vas pustite me ranije kući ionako vam neću ništa pomoći čak i ako otanem još sat vremena. I on me pusti. Platio me 5 eura manje. Ali nisam ni tražila više jer novci su mi tada bili najmanji problem u životu. Ali onda si razmišljam. Platila sam svoje vrijeme. Kupila sam sat i pol vremena . Za pet eura dobila sam preuranjenu slobodu. A ne bih se trebala tako osjećati. Ovo je moj izbor moja dobra volja i moj život. Nitko me nije stavio u okove. A ja sam opet pod pritiskom. Podrezanih krila. Gušim se u zraku kao ptica iako znam letjeti, ili kao riba u vodi iako znam plivati. Zašto sam vezana?

I onda me pitaju ljudi. I pitam samu sebe. Koji posao bi htjela raditi? Koje su ti želje, snovi? Čime se želiš baviti? Želiš li se vratiti predavati u školi? Želiš li konobariti? Ili koji je posao stvoren za tebe? Nijedan. To je odgovor. Lakše je reći da nemam želja i snove nego li objašnjavati svoje psihofizičko stanje i razloge koje stoje iza toga. Ma nema toga posla koji ću biti sposobna raditi svakodnevno, redovito. Od 8 do 4 ili od 5 do ponoći ili bilo kada u danu ili noći. Fiksno radno vrijeme, redoviti prihodi i stalna primanja. Raspored. Zadatci.

Teško je stajati satima na poslu i još pričati ko navijen jedno te isto sa ljudima koje ionako ne zanimaš previše i koji će uvijek naći zamjerku, jer takvi su ljudi. Sjediti na poslu je teško, zamisli neki uredski / šalterski posao. Da se propucaš. Zamisli stalno sa strankama raditi. A zamisli biti u četiri zida sa hrpom papira. Za radnim stolom, urednim naravno. Pa to je isto kao u zatvorkoj ćeliji, samo te ovdje plaćaju da budeš zatvoren i da si sam platis smjestaj i topli obrok. Zamisli satima prodavati nešto i objašnjavati ljudima. Dolaziti u kontakt sa različtim karakterima. Zamisli pričati telefonom stalno. Zamisli kretati se stalno na poslu. Zamisli putovati busom vlakom autom kombijem kamionom avionom ili bilo kojim drugim prijevoznim sredstvom. Zamisli svakih par dana se buditi u drugom gradu, u drugoj državi. Zamisli ne imati stalan dom. Zamisli stajati cjeli život pred školskom pločom, biti u centru pažnje, koncentracija na nivou a živci već odavo ispod nule. Zamisli liječiti ljude, pregledavati ih i popravljati kao strojeve. Zamisli bilo koji posao gdje moraš dodirivati ljude. Zamisli posao gdje moraš provesti cijelu noć pored glasne glazbe, pored zvučnika dok ti glava ne pukne. Zamisli fizički posao u ugostiteljstvu ili na gradilištu. Zamisli biti nekome šef i naređivati ljudima kao neki tiranin. Zamisli biti podređeni i primati naredbe od šefa cijeli život. Zamisli umarati se svaki dan. I svaki se dan spremati za istu radnju.

Zamisli bilo koji posao. Ni taj ne bih radila. A onda zamisli da ne radiš ništa. Da nemaš posao, da se osjećaš kao govno. Postaneš couch potato, beskorisna vreća krumpira. I da nemaš plan, cilj, zadatke, odgovornosti. Pa kao tako živjeti??? I onda me pitaju, što želiš postati? Što želiš raditi? A ja i dalje odgovaram: ne znam. A u sebi govorim: želim stvarati, želim prerađivati drvo cement ili glinu, želim bojati pokućstvo ili zidove, želim kreativan rad bez radnog vremena, gdje ću moći stati i reći: e sad mi se plače jer me bole leđa, sad cu odspavati dvadeset minuta jer sam umorna, sad ću se odmoriti jer sam kreativno blokirana. Želim voditi hotel i smještaje i nekretnine kojih nemam.

A u sljedećem trenutku sat pokazuje četiri ujutro a ja još uvijek nisam jela, tuširala se i otišla u krevet. Jer želim raditi bez rada. Samo sa strašću. Ali za tako što ti prvo trebaju novci. Umjetnik može biti samo onaj što je već sam po sebi bogat. Pa onda treba raditi bilo koji posao i naći pare za stvaranje, a onda kažu između posla i spavanja ostane ti oko 8 sati (lažu) dnevno da radiš što želiš, za svoje hobije i sitne radosti. Gdje su oni sati druženja sa ljudima (ono nisi valjda asocijalan) i ostali sati pripreme hrane ili snalaženje što ćeš jesti, i spremanja nekog i vrijeme provedeno pred ekranom, odbij si još koji sat. A u tih osam sati, želim se samo odmoriti ne radeći ništa, i onda čekam četiri popodne da krenem raditi, u novi radni dan. I onda u ponoć čekam popiti pivo. A niti onda inspiracija ne dolazi. Kad bih barem mogla biti točna kao Kant, naviti sat i reći si eo imaš fore do tri popodne da nešto kao stvoriš svojim rukama da budeš kao kreativna, a onda budi druga ličnost, i satima uvjeravaj ljude u nešto u što ni sama ne vjeruješ. Koliko puta sam morala skrivati bolove i nisam smjela ni reći poslodavcu da sam operirala kralježnicu i da tih šest šarafa zajedno sa šipkom trebaju odmor svakih par sati.

Budi vesela i nasmiješena, jer to je cilj života. Zato nedaj nikome da vidi tvoju bol. Jer nitko neće razumijeti. Niti će pomoći. Samo će to dobro iskoristiti. I onda ćeš čuti: e Dina moja, tako svi žive, pa ćeš morati i ti. Malo se moraš suzdržati i očvrsnuti. Jer to je život. I nije nikome lako. A ostali se ne bune. Pa ne bi trebala ni ti. I da, plače se u svojoj sobi, a ne u WC-u na radnome mjestu. To zapamti.

________________________________________________________________

LIVE FROM GREECE 2020. (neprepravljeni tekst objavljen u Live from Greece portalu)

Moja priča je priča o realnosti koja te pogodi kao najveći šamar. Priča o ljubavi prema stranoj državi, prema gradu koji zoveš svojim domom. Gotovo pet godina sam ju željela, moju Atenu, bez da je znam. Luda za Grčkom, prije deset godina sam živjela u Španjolskoj pa se i tamo družila sa Grcima, i upoznala sam jednu djevojku iz Srbije koja je pričala tečno grčki bez da je živjela tamo i jednu iz Španjolske koja je udata za Grka, vidjela sam da čita knjigu na alfabetu na plaži, i mislim si kako to sad ona može, bila sam očarana tim ženama. Zbog njih sam odlučila, i ja ću pricati grčki jednog dana. Počela sam sa knjigom grčkog od prijatelja iz Srbije, iznajmila sam stan u Osijeku dok sam radila na zamjeni kao učiteljica, tamo sam svaki dan ucila grčki poskrivečki umjesto da se pripremam za stručni državni ispit, onda sam išla u Beograd dati A2 test, jer kao A1 cu preskočiti. Ovi iz Soluna su  mi rekli da je ovo prvi slučaj nekog nenormalnog ko se pojavio na testu bez da je išao na kurs (I bez da je imao grčkog partnera), ali su me pustili sa jedva prolaznom ocjenom. Sve sam o sebi naučila jer sam znala da će me pitati, ali  sjećam se morala sam glumiti prodavačicu i jedino šta sam znala prodati je 'louloudato forema', cvjetnu haljinu, ostalo ništa nismo imali u trgovini.

U narednih 5 godina sam išla nekoliko puta u Grčku i pokušavala naći posao ili nešto da ostanem, uzaludno. Bila sam prihvaćena na research na odsjek za engleski jezik ali nisam dobila stipendiju i morala sam odbiti. Išla sam i u ambasadu po savjet. Tadašnja konzulka mi je bukvalno rekla kako teško mogu posao naći i kako ne mogu ja dobiti vizu dulje od 90 dana samo ako ću doći učiti jezik cijelu godinu jer nemam status studenta, a ja sam joj tada rekla da ne mislim ja njoj krasti posao ali za mene će mjesta biti i ako treba čekati ću ja da udjemo u tu obećanu EU.

Čekala sam četiri godine i dočekala. 2013. ušli smo u EU, taman mi je bio ponuđen stalni posao u Osijeku koji sam odbila, tada smo se spremali sa mojima za put u Albaniju u svatove, a ja sam nastavila put Grčke sa prijateljima. Došla sam sama u Atenu sa 600 eura uštedevine što sam skupljala godinu dana radeći kao učiteljica, sa malom torbom ljetne odjeće, sa puno snova, i odlučila ostati. Išla sam po kafićima i tražila posao na groznom grčkom, i jedan mi je čovjek ponudio da radim u kuhinji da spremam snackove perem suđe i da čistim, ali morala sam pristati na kompromis. ‘Raditi ćeš mjesec dana za mene svaki dan, ali svaki drugi dan raditi ćeš besplatno. Jer nemaš ništa a ja sam ti jedina opcija’. Pristala sam na dogovor, dobivala sam 15 eura za 10 do 14 sati dnevnog rada, tako 32 dana u komadu bey slobodnog dana. Taj vlasnik se znao derati na mene jer sam poslužila stari paradajz u sendviču koji mi je on maloprije naredio da iskoristim, ljudi su se derail na mene što ne radim svoj posao jer nema wc papira jer nam nije dao da kupimo, tjerao nas je da mu vežemo pertle je nije mogao prići patikama od velikog trbuha. Znao me pozvati u ured da ga izmasiram nakon napornog dana nerada a na to bi samo zakolutala očima i otišla. Nisam si to nikada dopustila. Ali i dalje me omalovažavao. Taj isti čovjek je kasnije zbog dugova izgubio oba kafića što je imao i saznala sam da radi u kuhinji na nekom otoku kao što sam radila ja, jer: karma. I pazi šta misliš o drugima, može ti se vratiti kao bumerang. Ipak sam zahvalna njemu na prilici i ne želim ni o kome misliti loše.

Skapavala sam od umora i gladi, ali moje srce je bilo puno. Nekada sam pojela ostatak sendviča sto gosti nisu dirali da ne trošim tost i namirnice u kuhinji. Nakon rada ide odmor. tada sam još uvijek pila pivo, i taj prvi gutljaj kada otvoriš limenku ne može ti nitko oduzeti. Nakon 2 tjedna sam iznajmila prvi stan. Nisam imala pokućstvo i spavala sam na podu na prostirci za plažu. Moji albanski roditelji (od mog prijatelja što se tada oženio) su mi dali peškir posteljinu stolicu i posuđe, prvi stol mi je dala Ruskinja koja je radila sa mnom, i taj plastični stol sa njenog balkona sam poslije nosila na Thisseio gdje sam prodavala nakit nedjeljama sa uličnim umjetnicima kada nisam radila pravi posao. Nisam imala frižider 7 mjeseci, veš mašinu 2 godine, internet godinu dana, rernu 5 godina. Išla sam na pijacu u 4 popodne da pokupim šta je ostalo najjeftinije, jela bi fetu i paradajz danima i bila sretna. Jednom sam pokupila jabuke s ulice što je netko ostavio pored kontejnera, to mi je bio doručak ,ručak i večera. Promjenila sam puno poslova, bila hostesa, radila za kongrese, čuvala djecu, predavala srpskohrvatski i engleski, prevodila, radila na anketama, pa čak i bila u nekim serijama i emisijama one sto kibe postrance i glume da su glumci. Vodila biciklicstičke ture, I radila u mnogo kuhinja i kafića. I nikome nisam smjela reći da sam operirala kralježnicu i da ne smijem nositi ni času vode u ruci, onda me nebi uzeli ili bi mislili kako se prenemažem. Bolove sam ubijala tabletama a poslije sam shvatila da je rakija bolji lijek. Jednom sam prala suđe u taverni koja je bila blizu mora, I cekala prvi jutarnji bus u 5:30 kako bih mogla odspavati par sati kod kuće i vratiti se na posao u podne. Sjećam se da me je jedan na ulici pitao imam li 20 centi. Nemam, imaš li ti? Pitala sam, jer stvarno nisam imala. Bakšu ne dijele svi sa ovima iz kuhinje a nekad čekaš da te plate pogotovo ako radiš na crno. Dogovorili bi ponekad piće sa ekipom sa fakulteta gdje sam učila grčki, ali bi završili u taverni i oni bi uzeli nešto za zameziti, a ja sam se pravila da nisam gladna jer imam 3.5 eura za svoje piće i za napojnicu i kasnije ne mogu s njima podijeliti račun.

Sjećam se da sam živjela sa tadašnjim dečkom u 12 kvadrata stana ali sa velikom terasom na vrhu svijeta, oboje smo jedno vrijeme bili nezaposleni a opet smo nekako plaćali stanarinu režije i imali šta jesti. To je taj grčki lifestyle. Jednom sam ga molila da mi posudi 20 eura za doktora a on mi je uplatio na račun u banci gdje su mi uzeli 4 eura provizije i odbili isplatiti pare jer je na kartici ostalo 18 eura. Plakala sam jer sam znala da nemam pravo biti bolesna, jer i zdravlje košta. Poslije smo otkrili Airbnb za koji tada skoro nitko nije znao i tako se pokrivali. Išli bi spavati kod njegovih koji su me prihvatili kao člana obitelji.  U međuvremenu smo gurali jedno drugo i on je trenirao za pilota a ja sam dvije godine plaćala grčki na filozofskom fakultetu, dogurala do petog stupnja C1. To ljeto sam se prijavila na posao u najvećoj farmaceutkoj firmi gdje su tražili hrvatskog državljanina sa diplomom grčkog jezika. Ponudili su mi dobar posao pod uvjetom da se odselim u Zagreb. Odlučila sam da, ako me private na studije u Ateni, ostajem, ako me ne private, možda odlazim raditi u Hrvatsku, samo kako bi se ponovno mogla vratiti. Nisam htjela ostaviti niti Atenu niti njega.

Nakon mjesec dana su izašli rezultati, primljena sam na javni fakultet i postala sam redovan student. Upisala sam smjer za arhitekturu unutrašnjosti i dizajn, dobila status grčkog studenta, besplatne tople obroke (!), besplatni ulaz u muzeje i popust na prijevoz. Polagala ispite na grčkom, pisala tekstove i objavila pjesme na grčkom. Bila sam blagoslovljena i zahvalna za svaku priliku. Dvije godine poslije, nova prilika, počela sam raditi kao vodič putovanja gdje sam putovala sa grupama pola godine i pokrivala 9 zemalja ali većinom Grčku, i tako gubila semestre, ali imala sam posao koji mi je omogućio bolji život, bolje liječenje, bolji stan i bolje uvijete. Mogla sam po prvi put roditeljima platiti ljetovanje u Grčkoj. Vidjela sam mjesta na divnom Balkanu koja nikada ne bih mogla posjetiti. Ali nisu mi plaćali samo da putujem, plaćali su mi da radim. I previše nego što moje tijelo i um dopušta. Tri puta sam završila u bolnici. I bila sam usamljena svaki dan spavati u drugom hotelu i žudila sam za svojim stanom i nekom rutinom u životu. Zato sam prije par mjeseci odlučila manje putovati a više biti u svojoj kući. Odlučila sam živjeti sama. Preselila se. Opremila sam stan pokućstvom i biljkama koje neću više ostaviti da umru. Našla sam dva posla i konačno imala mogućnost uzeti psa. Ali sve sam izgubila zbog pandemije i sada opet nemam ništa. Osim psa. Znači imam mnogo. Budućnost je nepredvidljiva ali ja joj se radujem. Kako sam uspjela toliko toga, nešto dobro me čeka kad tad. Voljela bih opet imati ljubav, posao i zdravlje. Voljela bih kreativan rad. Ali dok to ne dođe, živim od danas do sutra, nemam nikakvu financijsku pomoć, nemam osiguranje, trošim posljednje pare što sam ušparala od posla za stan i režije, ali znam svoju vrijednost i koliko mogu napraviti. Uspjeti ću ne zato što sam bolja od drugih, nego zato što se trudim i vjerujem u sebe. I svi koji misle vidi nje šta zna uživati u zivotu lako njoj, pitaj se na koje si žrtve spreman da bi dobio život koji želis. Šta god se dogodi mislim da sam uspjela jer sam ostvarila sve tri želje  koje sam pisala u dnevnik prije mnogo godina : da živim u Ateni u stanu sa balkonom, da pričam grčki, i da imam psa. I svaki put kada se penjem s njim na Likavitos brdo, znam ovaj život koji sam si stvorila je najljepša stvar koja mi se desila. Ostalo je dodatak toj sreći. Vjerujte u sebe.

________________________________________________________________

POZDRAV S MOG BALKONA (nelektorirano, objavljen tekst u istoimenoj knjizi)

Susrela sam se s Grcima i zaljubila se u narod prije nego sam Grčku vidjela, a kada sam konačno putovala prvi put i kasnije došla u Atenu, osjetila sam da ne mogu više otići. Družila se sa Grcima dok sam živjela u Španjolskoj, odlučila učiti grčki i propričati jednog dana. Godinama sam pokušavala naći načina da se odselim sve dok nisam došla bez ičega, našla posao u kuhiniji i ostala.

Shvatila sam da kada ne razumiješ oni samo ponavljaju jednu te istu riječ samo glasnije. Pitala sam ženu koja je prodavala suvenire šta je ovo sa perlama, ona je vikala Koboloi! Koboloi! ja kupila i nosila krunicu kao narukvicu ali mi bilo čudno što nije elastična.  Kada sam radila u kuhinji, isto mi viču da nešto donesem i samo ponavljaju sve glasnije. A ja se vratim sa ribežom cjedilom nožem škarama i daskom pa si ti biraj.

Taj grčki je toliko težak da sam stalno morala izmišljati riječi, tako sam rekla da sam vegetarianos, dok je rijec za vegetarijanca na grčkom hortofagos iliti ‘onaj koji jede travu’. Tražila sam kavu bez šećera, ali sam umjesto sketo rekla skata, što znači sranj… od kave. Kada sam bila bolesna dečko mi je rekao da će me voditi kod patologa, ja reko pa još nisam odapela nemoj prenagliti, jer nisam znala da je na grčkom patologos doktor opće prakse. Pokazivala sam ljudima otvoreni dlan kada bi mi stali na cesti dok me nije prijateljica pitala zašto sam bezobrazna prema uljudnom čovjeku. Ispada da sam mu neverbalno opsovala sve po spisku.

Pozvali su me na ručak a ja donijela vino i tursku kavu, pardon, grčku kavu, a oni su me u čudu gledali i kao pa mi imamo kavu kod kuće, zasto donosiš, a uostalom ta kava se pije na sprovodu. Kod njih se donose kupovne slastice i torte, a to da našoj domaćici doneseš uvrijedila bi se jer ona te uvijek čeka sa kolačem.

Godinama sam govorila ljudima da volim ići na buzukia pa su me u čudu gledali. Jednom su me stvarno odveli na buzukia gdje su polugole cajkarošice plesale po stolovima a mene jedva pustili unutra u patikama. Ja sam uvjereno mislila da su buzukia kada sjediš u taverni i piješ rakiju dok jedan svira na buzuki-tamburici a drugi na gitari. E to ja volim.

Sanjala sam o stančiću i balkonu sa pogledom i govorila ljudima kako želim imati svoj studio i raditi u kući, bas me privlačilo vidjeti natpis 'studio' sa neonskim svijetlima na vrhu zgrade, dok nisam saznala da su to organizirani bordeli.

Morala sam naučiti da glava dolje znaci DA a glava gore znaci NE, da NE znaci DA, da se kaže dobro jutro do 2-3 popodne, da se ponedjeljkom kaže sretan tjedan, prvog u mjesecu se kaže sretan mjesec, nova godina se slavi tjednima a od kraja ljeta tj. od velike gospe se počne govoriti sretna zima. Naučila sam da se ne čeka cijeli tjedan za vikend, cijela godina za ljeto i malo godišnjeg i ne čekaš desetljeća da se počne živjeti. Počela sam vjerovai u MATI, urokljivo zaštitno oko, počela govoriti ftou ftou ftou (puj puj puj) da me ne ureknu. Počela sam se moliti i zahvaljivati raznim bogovima.

Naučila sam da se sve jede s fetom pa čak i lubenica, da su konobari uvijek raspoloženi a rade ko stoke, da su porcije dobre i da ti neće dirati tanjur i micati praznu šalicu sve dok se ne makneš. Sada očekujem svugdje bokal vode uz kavu i kikiriki uz piće, očekujem da se rakija služi u karafu a ne u maloj štamplici i da me puste na miru da sjedim koliko hoću.

Saznala sam da imam grčko ime i da slavim imendan. Tu se slavi sve, ne treba ti ni razlog. Saznala sam da mogu biti sretna izgubljena u velikom nepoznatom gradu. Atena nije savršen grad niti je najljepši grad. Ali je moj grad jer tu osjećam dom. Tu sam manje stranac nego bilo gdje drugdje. Godinama sam bila bolesna u Osijeku (i zavrsila na biopsiji), a nakon prva četiri mjeseca u Grčkoj bez ikakve terapije svi su testovi bili negativni. Pocela sam jesti maslinovo ulje i manje se sekirati. Tu je neka pozitivna energija koju nigdje drugdje nisam našla. Još mnogo toga tražim ali sam našla i upoznala sebe.

Atena može biti i najbolje i najgore mjesto za život. Ovisi o ideologiji, o mjesečnim prihodima, o tome plačas li stanarinu, i o stilu života koji želiš živjeti. I koliko si fleksibilan adaptirati se. Ne volim  grčku hladnoću i vlagu što udara u kosti, grčke komarce, puno smeća i plastike, stalne potrese, kada kiša pada par dana zaredom i nevrijeme što ruši sve na balkonu. Ne volim moć manipulacije ljudi putem medija, ljude koji ne poštuju zemlju u kojoj se nalaze i jedni druge, kada ljudi ne drže do svoje riječi , čekanje u bolnicama i kada sve kasni.

Iz mog kraja nedostaje mi miris bakine kave, miris zumbula u bašći, miris soka od bazge, miris sarme i ajvara. Nedostaju mi moji ljudi i obitelj. Ali žalim li za nečim? Pokušavam ne žaliti za propuštenim, jer ako živiš za prošlost nemaš mjesta za sadašnjost i tada ne znaš cijeniti ovaj trenutak i ovaj miris turske kave koju ispijaš u grčkoj dok pišeš crtice iz svog života.

Dina Bilić, Atena, Grčka, rodom iz Osijeka, Hrvatska.